Transfuzija krvi (lat. transfundere = preliti) je proces prenošenja krvi iz krvnog sustava jedne osobe u krvni sustav druge osobe. Potreba za davanjem krvi javlja se iz puno razloga: ako je netko ranjen ili teško povrijeđen, kad prijeti opasnost od smrti uslijed unutarnjeg krvarenja, zatim ako je potrebno izvršiti operaciju, a bolesnik je tjelesno iscrpljen itd.
Ponekad je neophodno da izgubljena krv hitno bude nadoknađena ili da se privremeno pojača otpornost. Ponekad pola litre ili litra krvi pravovremeno dana u venu spašava život.
Prvi povijesni pokušaj transfuzije krvi opisao je kroničar Stefano Infessura. Infessura koji govori kako je 1492. godine, kada je papa Inocent VIII. pao u komu, u krv tri dječaka unesena krv umirućeg poglavara crkve po preporuci liječnika. Dječaci su bili stari oko desetak godina. Sva tri dječaka kasnije su umrla. Postoje nagađana o istinitosti ove priče.
Ideja o transfuziji krvi nije nova. Još 1654. godine talijanski liječnik Francesco Foli pokušao je obaviti transfuziju krvi s jedne životinje. na drugu. Kasnije je bilo pokušaja transfuzije životinjske krvi ljudima, ali bezuspješno.
Danas je poznato da životinje jedne vrste ne prihvaćaju krv životinje neke druge vrste. Ona u suštini djeluje kao otrov i uvijek uzrokuje smrt. Tek tijekom prvog svjetskog rata postignut je veliki napredak u davanja krvi. Tada se već znalo da se krv nekih ljudi ne može bez opasnosti davati drugim ljudima. To je dovelo do razvrstavanja krvi u četiri osnovne krvne grupe koje se određuju laboratorijskim metodama. Krv davaoca mora odgovarati krvi primaoca, pa je zbog toga neophodno prethodno utvrditi krvnu grupu i jednog i dragog. U bolnicama postoje tzv. krvne banke, u kojima se krv čuva na niskoj temperaturi a daje unesrećenima se kad se za to ukaže potreba.
