Prvi čovjekov izum za osvjetljivanje bio je zapaljeni komad drveta koji bi on izvadio iz vatre. A prve njegove svjetiljke bili su izdubljeni kamen, školjka ili lubanja, napunjeni životinjskom mašću ili ribljim uljem, koji su služili kao gorivo, dok je kao fitilj upotrebljen komadić trske ili komadić biljnog vlakna.
Svijeće su pronađene vrlo davno. U početku su to bili grubo napravljeni valjci od voska ili neke čvrste masti, kroz čiju je sredinu prolazilo biljno vlakno ili komadić platna umjesto fitilja. I svijeće od pčelinjeg voska su upotrebljavane još od najranijih vremena, pa ih spominju i stari rimski pisci.
Dugo se vremena svijeće nisu mnogo usavršavale. Zapravo, još sredinom 19. stoljeća smatralo se da je izrada svijeća dužnost domaćice. Svijeće su se pravile ovako: ovčji ili kozji loj se zagrije u loncu. Labavo uvrnut tanki pamučni konac, dva puta dulji od svijeće, objesi se o štap, a krajevi mu se upletu. Više takvih fitilja, obješenih o štap, umoči se nekoliko puta u loj, a poslije svakog umakanja ostave se hladiti.
Kada se oko fitilja nataloži sloj željene debljine, svijeće su spremne za upotrebu. Ponekad se tekući loj sipao u valjkaste kalupe, u koje se potom stavljao fitilj, ali su se svijeće ipak najčešće pravile na način koji smo upravo opisali.
Suvremene tvorničke svijeće mnogo su savršenije od starih proizvoda kućne radinosti. Fitilj se još uvijek pravi od pamučnog konca, ali se za izradu svijeća danas, pored loja, upotrebljavaju i pčelinji vosak, parafin i razne druge tvari. One se prerađuju tako da daju što više svjetlosti uz što manje dima. U staro doba svijeća je uvijek dimila i širila neprijatan miris na ulje, zbog glicerina u masti. U suvremenom postupku proizvodnje svijeća glicerin se uklanja.
